Šta će dete od 11 godina samo na klupi u pola 9 naveče

Po zakonu, odnosno po rečima plavokose gospođe iz Centra za socijalni rad, deca do 13. godine ne bi smela da budu napolju bez nadzora odrasle osobe.

Pošaljemo ih u prodavnicu sa 7 godina, ponosni oni, ponosni mi. Prošetaju par krugova po kraju sa 10 godina, ponosni oni, ponosni mi.

Satići, telefoni, sateliti, golubovi pismonoše, sve je u igri. Napeti smo, ali sećamo se koliko smo mi “bili samostalniji”. Tamo negde posle njihovog osmog-devetog rođendana teramo sebe da teramo njih da prepoznaju opasnost, da budu pozorni ali da ovladaju osećanjem kakve-takve slobode bivanja u prostoru, bez neprestanog „ne“, „nemoj“ i „pazi“.

O tome razgovaramo sa prijateljima, poredimo kako se ko odnosi prema tome, procenjujemo gde se na skali od hipi-bezbriganije do zvona od stakla nalazi naš stav, i to je sve ok.

No.

Među nama ima i onih nešto drugačijih, koji se manje preispituju, koji odlučuju „u letu“, koji će dete, koje je maločas napunilo 11 godina, ostaviti da sedi na klupi, u pola 9 uveče, zimi, ukoliko ono kaže da ne može da šeta dalje jer ga boli noga koju je maločas udarilo.

Pa, šta, reći će. Kad neće da šeta dalje, a nas troje želimo? Neka sedi sad kada neće da ide dalje. I vratiće se njih troje, posle 30 minuta. Dete je još tu. Izgleda da se isprepadalo. I neka je. Sad će naučiti.

Ne čuje se kako je razmišljalo. Ne sazna se kako je drhutrilo sat vremena kasnije, dok je mami prepričavalo. Jok. Tu je. Sedi. Sve je u redu, sad je samo vaspitano.

“Već peti put brojim do 100. Čini mi se da ću zauvek pamtiti lila vrhove svojih kišnih čizama. Dok ih posmatram i ne trepćem, kao da se ovo ne dešava. A kao da je bilo maločas – mama je rekla da će mi u ovim čizmama biti hladno, jer je do juče bilo minus pet.

U tim sam čizmama, van kuće. I ovaj lavež koji čujem sa leve strane, baš mi prija. Nikada mi ranije nije toliko prijao lavež. Pas je mali, braon, liči na psa iz romana “Pet prijatelja”, mog omiljenog. Pored njega je mlada žena. Nadam se da su tek došli. I da neće brzo otići.

Ne znam da li me ona čuje da plačem. Ako me čuje, zanima me šta misli. Ima slušalice ispod kapuljače. Ne čuje me. Možda i bolje, da me čuje možda bi mi prišla da me pita zbog čega plačem.

Mama je rekla da ne razgovaram sa nepoznatim ljudima. A toliko želim da joj kažem – “Molim vas pozovite mog tatu, recite mu da nisam krenula za njima, recite mu da sedim ovde i plašim se.” Ili da joj kažem da pozove moju mamu, bar da pričamo dok se ne vrate.

Pratila sam ih pogledom sve dok nisu skrenuli, tamo negde na kraju Keja, iza ugla. Čekala sam da vidim da li će se neko od njih okrenuti. Pogledati da li idem za njima. Nisu se okrenuli. Nisam išla za njima.

Ja sam pala. I rekla sam mu da ne mogu dalje u šetnju, jer me boli noga. Tata je rekao da se prenemažem. Nisam mogla da mu pokažem da imam modricu ili da je nešto nateklo, jer ispod ovih helanki imam i hulahopke.

Nisam mogla da se skidam na sred ulice! Rekla sam nekoliko puta da me boli noga, da ne mogu da idem dalje sa njima. A on je rekao: “Onda ostani.”

Mrak je.

Da sam krenula za njima, to bi značilo da sam slagala da me boli noga. Rekao bi “Vidiš da te ne boli.” Nisam krenula i zato što me boli i zato što ne želim da čujem kako neko misli da ja lažem. I zato sam ostala da sedim. Nije to iz inata. Od kako imam 11 godina svi pominju neki “inat”. Šta god da je to, to nije.

Mrak je i strah me je.

Mama mi je rekla da ukoliko sam sa nekim kada se izgubim da ostanem na poslednjem mestu na kom smo bili zajedno, jer je to prvo mesto na kom će me tražiti.

Da sam krenula za njima dok sam ih još videla u daljini, možda bih ih stigla. Ali, videla sam da su negde skrenuli i sada ne smem da krenem za njima.

Imam onaj pametni sat, ali nije pametan. Sada je glup, jer nema bateriju. Svejedno. Stavila sam ruku u džep i opipavam ga po ivicama. Iako ne radi, podseća me na to da nekome mogu da se javim. Da nisam sama.

Sama sam.

Mislila sam da se šali, i da će i on, i njegova devojka, i moj mlađi brat samo da mi se prikradu iza leđa i viknu “Ha haaaa! Prešli smo te!”. Već nekoliko puta sam se okrenula, nema nikoga. Iskreno, ne želim da se okrećem, svaki put zamislim da je neko iza drveta.

Jedino u ovim trenucima ne volim što sam najniža devojčica u razredu. Pokušavam da se nekako naduvam, kao moj papagaj, kada ga naš mačak posmatra. Da delujem kao da sam krupna, ogromna.

Sve mi je hladno u stomaku, od pupka pa sve do nosa. I vrti se u krug. Nisam to nikada osetila. I zbog toga plačem. Volela bih da to što pre prestane, da to nestane, da ugledam svog brata i da ga zagrlim.

Znam da bi se mama ljutila na njega što je krenuo sa tatom i što me je ostavio ovde. Ja se ne ljutim, jer znam da on ne sme tati bilo šta da kaže.

Šta ako uđu u kola, i šta ako moj brat pita “A seka?, i šta ako tata kaže “Doći će ona posle.”

Šta ako uđu u kola i krenu ka mami, i njoj vrati samo mog brata, a mene ostavi ovde, da “naučim lekciju”.

Volela bih da sada izmislim transporter. Volela bih da sam mravica. Da uđem u ovu rupicu od slova koje je neko nožem napisao na ovoj klupi, i tu da ih sačekam. “

Mravica je nešto kasnije sela u auto, pored svog brata, koji je gledao dole, sa svojih jedva sedam godina jedva shvatajući da se desilo nešto, pa, nešto što nije trebalo. Nešto u čemu je on glumio da je u redu što je seka ostala da sedi na klupi i plače.

I da baš, eto, želi da odgovara na pitanja tatine devojke o učiteljici ili kome već, dok se od nje udaljava.

Ali sad su vaspitani, reći će, jer se grubost, neempatičnost i nesluhovitost najlakše predstavljaju kao vaspitne priprema za strašni svet koji ih čeka, pa kad već čeka, bolje neka nastupi što pre.

izvor zenskikutak.rs

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*